Kao ljudskim bićima, prirodno je da želimo da imamo neke stvari u našim životima.
Prirodno je da pred sebe postavimo ciljeve.
Prirodno je da imamo snove.
Ali kada stvari ne krenu po planu, kada se naša tijela iscrpe, kada naša motivacija oslabi, takođe je prirodno i lahko da poželimo odustati.
Tada počinjemo navoditi izgovore ili gubimo nadu.
„Nisam ja ranoranilac. Previše mi je teško da ustanem na sabah.“
„Možda mi nije suđeno da se oženim/udam.“
„Previše sam zauzet. Nemam vremena da klanjam/učim Kur'an svaki dan.“
„Nikad neću uspjeti da pronađem bolji posao.“
Kad god se ovako osjetite, nemojte se bojati. Život je kratak. Poput treptaja oka. Idemo i ne vraćamo se više nikada na ovaj svijet. Često mi to puta zaboravimo i stvarno se brinemo oko stvari koje ostavljamo iza sebe. A zaboravimo bitne. Odgađamo pokajanje i povratak Allahu. Ne pričamo s bližnjima. Udaljimo se od Kur'ana. A vrijeme nam ide. Ono nas ne čeka. S svakom minutom koja prođe, odlazak nam se primiče. Koliko god mi to željeli, ovaj svijet nije naše trajno boravište.
Zato vas pitam, šta biste uradili da znate da su vam časovi odbrojani, i da ćete sutra napustiti ovaj svijet? Da li biste i tada gubili živce oko nebitnih stvari? Ili biste vrijeme proveli s vašim najmilijima koji su vaše stvarno bogatstvo? Da li bi bilo u vašem životu mjesta za izgovore, ili biste dali sve od sebe da iskoristite vaše dane?
A reći ću vam šta je divno. Kad radite nešto, ili se nečim preokupirate. I u sred svega toga stanete. I osjetite u srcu da niste sami. Da vam je Milostivi nekog dao. Njeno srce i vaše kucaju skupa. Tada se osmjehnete i znate – da, to je sreća.
Razmišljam o tome kako je Allah učinio ženu smirajem za čovjeka. Kako se nikakav imetak ne može porediti s srećom insana kojeg Allah usreći s saputnikom u ovom životu. I zato svi vi koji imate nekoga ko vas voli, ne zaboravite da budete blagi i milostivi spram njih. Kao što je Allah bio prema nama kad ih je poslao u naš život. Jer doista niti ne znamo koliko nam neko znači dok ga ne izgubimo. Pa nemojte čekati taj trenutak i ne odgađajte dobra djela.
I zato ne gubite vrijeme. Zastanite odmah sad. I sjetite se nekog ko vas voli. Ili koga vi volite. Otiđite i recite im to. Recite im koliko vam znače i koliko su vaši životi ljepši zbog njih. Uradite to zbog Allaha, čisto. Bez traženja ičega zauzvrat. Uradite to i tada ćete znati da ste uistinu blagoslovljeni i sretni.
Takođe, sjetite se dove vjerovjesnika Ja'kuba, alejhi-s-selam, kada je izgubio svog voljenog sina Jusufa, alejhi-s-selam. Proveo je mnoge godine obraćajući se Allahu, žaleći i brinući se za izgubljenim sinom. Zbog tolike tuge je na kraju oslijepio. Uzvišeni Allah mu je na kraju uslišao dovu, vratio mu sina i povratio mu vid.
Niti u jednom momentu Ja'kub, alejhi-s-selam, prestao činiti dovu niti je gubio nadu da će mu Allah vratiti sina. Stoga kad god pomislite da ne možete dalje i poželite odustati, sjetite se snage dove. Naši su prethodnici poznavali da je dova oružje vjernika i tražili su utočište u njenom snazi.